ZIBA recenzija Boris Perić

Koliko me pamćenje služi, negdje u doba osnovne škole na programu tzv.  slobodnih aktivnosti našla se knjiga za mene tada pomalo čudesna naslova “Tamo gdje se zvijezde rađaju”. Bila je to lektira za astronomsku grupu ili nešto slično, štivo što bismo ga danas ubrojili u popularnu znanost ili bar hvalevrijedno nastojanje da se znanost, poput one o zvijezdama, učini popularnom, iako se ne mogu sjetiti je li me u tom papirnatom kolopletu silnih galaksija, sunaca i planeta privuklo nešto više od naslova. Zvijezde se, dakle, rađaju. Kao djeca nebeskih roditelja one svojim treperenjem isijavaju čuđenje, a odnekud valjda i primaju ljubav. Štoviše, u skladu njihova nebeskog postojanja sve je
tako tiho, mirno i lijepo da bi se, o čemu tada, naravno, nisam mogao naslutiti previše toga, glatko moglo uzeti kao nedostižan uzor za našu otužnu zemaljsku vrevu.

Zvijezde se rađaju, žive i umiru, kao što to – danas ćemo reći: manje-više jednako samotno – čine i ljudi, pa bi se u kristalnoj rešeci zvjezdana svoda na određen način zapravo trebao preslikavati život. S vremenom u sjećanje mi se urezao samo taj naslov, a stvari su ipak nekako došle na svoje mjesto: zvijezde se rađaju, fizikalno i metaforički, kako na nebu, tako i na zemlji. Nešto kasnije pročitat ću na jednom drugom mjestu da je svako ljudsko biće zvijezda, sjajna i jedinstvena, spremna da tijekom svog kozmičkog trajanja spektrom svjetlosti, čija je dražesna nemjerljivost počesto jedina izvjesnost njena postojanja, zrcali istu tu zagonetnu neponovljivost, utkanu u ništa manje zagonetnu metaforu reda koju zovemo nebo.

Onkraj astronomije, kojom se, unatoč hinjenom zanimanju, nikad nisam ozbiljnije bavio, rođenje zvijezde ostalo mi je tako fluidnom uspomenom, nastanjenom u djetinjem nemiru negdje između “Malog princa” i “Zvjezdanih staza”. Zvijezde se rađaju prikovane za nebo, čije su sfere svojim suptilnim trenjem uhu filozofa otkrile najdivniju glazbu. Zvijezde se rađaju kao nijem naputak smrtniku da ispod njih baš ne protrči malen. Zvijezde se rađaju da bi boginje noći imale najljepše večernje haljine i zvijezde se rađaju da bi se u njihovu sjaju, što u ruhu davnašnje onomatopeje sitno sipi sa visina, kad-tad začuo sjetan odjek djetinjeg smijeha, što smo ga, okoštali odrastanjem, redom zaboravili zajedno sa zlatnim dobom naprsnule nevinosti i mladosti duha. Još jedna zvijezda rodila se, eto, upravo sad u literaturi: Ziba. Njeni kumovi stare su zvijezde, svijet njena čuđenja poznat je svemir, priča njena stasanja uvodi nas u astronomiju, sjajnije i dojmljivije od pustih formula nebeske geometrije, koja se, eto, prostrla pred nama u gustom rasteru vješto ispričanih personifikacija, metafora i alegorija.

Ziba se ziba i Ziba se vrti, njen slabašni sjaj među zvijezdama i sazviježđima dopire do nas kao iskonski treptaj djetinje čežnje, a zvonak smijeh njene nedužnosti sitan je, no neizmjerno važan narativni detalj, koji suhoparnom proučavanju zamijećenih konstelacija daje neophodnu dozu vedrine. Jer vedrina je ono što rođenjem uzimamo gubiti, ma radilo se pritom i o opisu neba, što ga je gubitak nedužnosti našeg motrenja i zrenja – kao, uostalom, i ostatak svijeta – zarana lišio čarolije. Ipak, u priči o Zibi nema paradoksa: ona je poučna, astronomski i moralno – kao što je, uostalom, i Kant moralni zakon stavljao u ravninu sa zvjezdanim nebom – a kakva bi bila svrha bilo kakva učenja o svijetu i svemiru, kad im u isti mah ne bismo vratili tamni sjaj čarolije?

Skidanje čarolije s vidljiva svijeta, što ga je u nekom trenutku propagirala moderna, ne vrijedi za književnost namijenjenu djeci, pa ni djeci zaspaloj u nama tzv. starijima, čija se duhovna samoća, kako Nietzsche reče, prostire negdje među “krhotinama starih zvijezda”. Ipak, valja imati na umu da je Zibino kozmičko rođenje tek jedna strana medalje vječitog nastajanja i nestajanja. Ono vrijedi za zvijezde, za trezvenu znanost, pa donekle i za metafiziku, kao puki prijelaz iz ništavila u bitak, dok će u zbilji ljudskog svijeta, omeđenog i određenog hladnim zakonima egzistencije, i dalje vrijediti Traklov stih: “I srebrno klonu glava nerođenog”. Rastanak od bajkovite čarolije te upravo svemirske nerođenosti za Trakla će, pak, predstavljati ono drugo, istinsko rođenje, upad u svijet svijesti i samosvijesti, koji se – kao početak egzistencijalnog odbrojavanja života prema smrti – ogleda u mogućnosti samorefleksije, koja bi ljudsku jedinku tek trebala učiniti jedinstvenom, te u svom iznenadnom ograničenju i određenju subjektivno i objektivno neponovljivom, odnosno, metaforički rečeno – zvijezdom.

Ma koliko životne tragike nazirali u tom drugom rođenju, posrijedi je inicijacija, što je također valja proći. Pritom će biti prilično svejedno kažemo li da će princip nesvjesnog skinuti vlastitu koprenu sa zrcala naše svijesti ili, kao u Zibinu slučaju, da će Mjesec, taj nijemi gospodar svih plima i oseka, razgrnuti oblake nad Tihim oceanom i omogućiti nevinoj, nesigurnoj zvjezdici da pogledom u zrcalnu sliku vlastita sjaja postane zvijezdom. Radost, koja će potom odjeknuti svemirom, ostat će, doduše, u nekom neispričanom dijelu te kozmičke alegorije zamućena tamnim obrubom melankolije, ali će priča biti utoliko iskrenija i životnija. Jer, priča o Zibi – a u tome, naposljetku, i leži tajna njene dvostruke vrijednosti – tek s jedne strane ilustrira i oživljuje astronomsku mapu neba i njegovih zakonitosti, dok s druge zaziva sliku neizbježna plesa na pragu egzistencije, što ga također možemo nazvati rođenjem.

Što vrijedi za ljude, valjda vrijedi i za zvijezde, a pripovjedačka dosljednost blakeovskoj prispodobi o nevinosti i iskustvu priči o Zibi tek daje neophodno zrnce životne stvarnosti, koje svaku iole uspjelu bajku čini vrijednom čitanja. Na čudesnom mjestu “gdje se rađaju zvijezde” svi smo ionako već bili. Svjesno ili nesvjesno, u pravilu dvaput.

Boris Perić